Zagrebački arhitekt Hugo Ehrlich školovao se u Beču krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Novo doba – koje je započelo silovito – nije u vrijeme njegove stvaralačke zrelosti bilo bez iluzija. Ljudi su i dalje vjerovali da razvoj tehnologije i racionalno mišljenje mogu poboljšati svijet. Ehrlich je sa nepunih trideset godina, 1908., preuzeo dovršenje vile Karma na Ženevskom jezeru koju je započeo graditi Adolf Loos. S njim će ostati u kontaktu, a s Viktorom Kovačićem će u zajedničkom ateljeu raditi određeno vrijeme.
Relativno brzo i glatko Ehrlich je prešao put od tradicionalizma do modernizma. Njegove kuće i danas su važne točke na arhitektonskim kartama gradova u kojima je radio.
Hugo Ehrlich živio je 57 godina. Pišu da je bio izrazito zatvorene i suzdržane naravi, da je rijetko pokazivao svoja raspoloženja, a još rjeđe javno iznosio svoje stavove i svoja mišljenja. Imao je 50 kad je u Beogradu počeo graditi Jugoslavensku udruženu banku.
Dok se u Zagrebu i Ljubljani u drugoj polovici prošlog stoljeća lokalna moderna uveliko istraživala, valorizirala i predstavljala svijetu svojim najsjajnijim autorima od kojih su neki stekli i međunarodni ugled, u Beogradu se tek prije kojeg desetljeća ovdašnjim modernizmom u arhitekturi faktografski počeo baviti Zoran Manević, a potom i drugi autori – najčešće povjesničari umjetnosti. Pisali su o životu i radu pojedinih arhitekata, no temeljne sintezne studije arhitekture tog razdoblja do knjige Ljiljane Blagojević Modernisam in Serbia-The Elusive Margins of Belgrade Architecture (MIT press, 2003.) nije bilo.
Zbog toga arhitekti moderne koji su neke od najznačajnijih objekata izgradili u Beogradu još uvijek nisu dovoljno poznati. A oni ne dolaze samo iz lokalne, srpske sredine – Beograd su između dva svjetska rata gradili i oni koji su se tada spletom različitih okolnosti tu zatekli, a kasnije su u drugim sredinama nastavili vrlo uspješnu graditeljsku praksu. Bilo je i onih koji su na poziv investitora dolazili u Beograd. Gradili bi tu nekoliko objekata, zatim odlazili dalje, da bi se kasnije pokazalo da su njihove beogradske kuće vrlo bitne u njihovom graditeljskom opusu.
Ugledni zagrebački arhitekt Hugo Ehrlich jedan je od onih koji su pozvani da grade u Beogradu. Sve četiri njegove kuće: gradska dječačka škola i evangelistička crkva u Zemunu, stambena zgrada Nikić na uglu Dositejeve i Simine i najznačajnija – Jugoslavenska udružena banka, još uvijek postoje. Namjena im uglavnom nije izmijenjena (osim u slučaju evangelističke crkve), ali su, nažalost, zbog nestručnih adaptacija neke njihove arhitektonske vrijednosti zauvijek izgubljene. To se prije svega odnosi baš na Jugoslavensku udruženu banku, projektiranu 1929. i izgrađenu 1931. godine.
Dvije godine se Hugo Ehrlich borio sa modernizmu ne baš sklonim Građevinskim odborom Beograda. Tražili su izmjene u prvobitnom projektu banke za usku parcelu između Ulice kralja Petra i Rajićeve. U Ulici kralja Petra je već postojala Narodna banka Srbije, koju je u akademskom stilu 1890. godine projektirao Konstantin Jovanović. U tom dijelu grada, uz Kalemegdan, od tridesetih godina 19. stoljeća formirao se prvi administrativno-politički centar Beograda, tj. Srbije, a kasnije i Kraljevine SHS. Važan u financijskom, političkom, administrativnom i vjerskom smislu (u blizini je Saborna crkva), taj dio grada je bio obilježen akademskim i narodnim stilom. Vjerojatno je zato modernistički projekt naišao na priličan otpor. U prvom projektu Ehrlich je fasadu u Ulici kralja Petra zamislio sasvim u modernističkom duhu, s ravnim linijama i ritmom otvora koji proizlazi iz funkcije unutrašnjih prostora. Broj i veličina prozora bili su određeni rasporedom i funkcijom prostorija, te nisu bili isti za svaki kat. Na izvedenoj fasadi je, međutim, ritam prozorskih otvora jednoličniji. Dekorativni lukovi nad otvorima trećeg kata ustupak su vladajućem tradicionalizmu sredine i tadašnjem shvaćanju reprezentativnosti.
Jugoslavenska investicijska banka je jedina isključivo poslovna zgrada Huga Ehrlicha. U tome Žarko Domljan, autor studije o ovom arhitektu, vidi razloge za “hladnu službenost pročelja”. Možda je u usporedbi s dekorativnijim dotadašnjim Ehrlichovim fasadama ova beogradska – svedena i racionalna – i izgledala hladno, ali ona se sasvim uklapa u osnovne postulate moderne po kojima izgled fasade proizlazi iz funkcije objekta i očišćen je od suvišne dekorativnosti. Ta zgrada nastaje neposredno nakon, po Domljanu, prijelomne 1928. godine, kada Ehrilch gotovo “odjednom napušta tradicionalne oblike, prihvaćajući suvremene principe oblikovanja arhitektonskog volumena”. I u tome treba tražiti razloge te “hladne službenosti”. Fasada beogradske banke kao da izvire iz veoma sličnog – premda ne tako funkcionalistički obrađenog – pročelja Prve hrvatske obrtne banke u zagrebačkoj Ilici iz 1924. godine, iz vremena kada je Ehrlich još formirao svoj modernistički stav. Vezu potencira i isti tip jednostavnih slova natpisa koji u oba slučaja funkcionira kao bitan element arhitekture.
Sporedna fasada Jugoslavenske udružene banke, ona iz Rajićeve ulice, nije toliko brinula Građevinski odbor, pa je tu arhitekt mogao doslovno sprovesti svoju funkcionalističku zamisao. Raspored otvora direktno odražava unutrašnjost – stubišna vertikala, horizontalni niz kancelarijskih prozora, izdvojeni prozor na svakom katu za šefa odjela.
Ehrlich je u rješenju blagajničke dvorane Jugoslavenske udružene banke pokazao iznimno napredan pristup rješavanju interijera: precizno i racionalno oblikovanje, jednostavne linije mobilijara i svjetiljki, novi, plemeniti materijali, stolice Marcela Breuera dizajnirane u Bauhausu, prostudiranost do najsitnijeg detalja. Svjetlost koja dolazi odozgo čini prostor prozračnim, privlačnim i lakim. I Žarko Domljan i Ljiljana Blagojević konstatiraju da je interijerom blagajničke dvorane dosegnut jedan od najviših dometa moderne arhitekture u ovoj regiji između dva svjetska rata.
Objekt je publiciran u mnogim stručnim časopisima toga vremena. Reprezentativnost prostora, jednostavnost, odmjerenost, duh novog doba... sve se to vidi na fotografiji snimljenoj 30-ih godina prošlog stoljeća, neposredno nakon što je kuća u Ulici kralja Petra sagrađena. Sedamdesetak godina kasnije fasada je gotovo nepromijenjena, a interijer se tek naslućuje. Gotovo da ništa nije ostalo od funkcionalnog modernističkog poslovnog prostora ondašnje banke. Ono što nije uništilo vrijeme upropastilo je neznanje. Preuređenja, započeta 60-ih godina, unakazila su do neprepoznatljivosti blagajničku dvoranu, a mnogobrojna pregrađivanja kancelarija na katovima nisu poštedjela gotovo ni jedan dio banke. Nešto od Ehrlichovog koncepta može se naslutiti u prostorima na prvom i drugom katu. Ostali su masivni drveni stolovi i veliki reprezentativni lusteri kojima nedostaju dijelovi. U hodnicima još ponegdje ima “običnih” lustera sa staklenim kuglama raznoraznih oblika. Ono što je ostalo od mobilijara i elemenata interijera iz Ehrlichovog vremena na gornjim katovima banke upućuje na pretpostavku da je u duhu moderne dosljedno bila izvedena samo blagajnička dvorana, a da je u obradi interijera ostalih prostora arhitekt zadržao neke tada uobičajene elemente za opremanje soba i dvorana takve namjene. Stubišni kubus s metalnom ogradom i rukohvatima nije diran, ali je ugradnjom liftova i mnogobrojnim pregrađivanjima i to devastirano.
Zgrada Jugoslavenske udružene banke u Beogradu danas je okružena drugim bankama. Neke od njih su tek nedavno sagrađene, monumentalne su i moćne. Banka Huga Ehrlicha čeka nekog tko će imati dovoljno financijske moći, senzibiliteta i znanja da joj vrati stari sjaj.